Moderno doba – hvatanje prikljuиka s dogaрanjima u europskom i nacionalnom kulturnom prostoru

Previranja u hrvatskom nacionalnom prostoru ostavila su i u dubrovaиkom okruћju zamjetne tragove. Ilirski pokret imao je i ovdje snaћan odjek, zapalio je iskre oduљevljenja u duљama pripadnika svih slojeva druљtva: i vlastele, i mladog graрanstva , i puиana.

Snaћno je u Dubrovniku odjeknula i 1848., snaћnije nego li i u jednom drugom gradu hrvatskog uzmorja. Godine 1860. - 61. kada su usporedo s uspostavljanjem ustavnosti u Habsburљkoj monarhiji aktualizirana pitanja sjedinjenja Dalmacije s Hrvatskom i Slavonijom i kada se, umjesto neprirodno nametnutog talijanskog, insistiralo na uvoрenju hrvatskog jezika kao sluћbenog jezika u љkolama, sudstvu i upravi/administraciji, u Dubrovniku su se narodnjaci uspjeљno izborili za pohrvaжenje i dubrovaиke opжine i dubrovaиke gimnazije, (1869.), a djelovanje dubrovaиkih politiиara Miha Klaiжa, Gjura Puliжa, Nika Velikog Puciжa, Rafa Puciжa, Pera Иingrije i drugih љiroko je nadraslo regionalne okvire.

To je i vrijeme djelovanja pjesnika Meda Puciжa - Bukovиevog mecene (umro 1882.), knjiћevnika Ivana A.Kaznaиiжa (umro 1883.), Mata Vodopiжa, Antuna Kazali i Nikљe Gradi (svi umrli 1884.), te vrijeme nastajanja pojedinih kulturnih ustanova (Narodne љtionice 1863., zatim Dubrovaиkog muzeja, 1872. na pr.) koje su u tom vremenu preporodih zanosa i u tadaљnjim joљ uvijek razlomljenim druљtvenim prilikama imale veliko kulturno i politiиko znaиenje.

Pojava darovitih slikara Vlaha Bukovca (Cavtat, 1855. - Prag, 1922.) i vrљnjaka mu Mata Celestina Medoviжa (Kuna na Peljeљcu, 1857. - Sarajevo, 1920.) nije bila samo sjajan uzlet dubrovaиke likovne realnosti. Svojim slikarskim uиinkom i umjetniиkim nabojem njihovo stvaralaљtvo je snaћno obiljeћilo, a dijelom i usmjerilo, i cjelokupni poиetak moderne hrvatske umjetnosti.

Cavtaиanin Vlaho Bukovac, vrsni portretist i joљ vrsniji pejsaћist, rafinirani i veљti slikar ljudske puti, plenerist, znalac u slikanju atmosferskih mijena i tvarnosti razliиitih materijala, dobitnik brojnih nagrada i priznanja na Pariљkim salonima i po svijetu, bio je jedan od prvih љkolovanih hrvatskih slikara (studirao je na Ecole des Beaux Arts u Parizu kod prof. Alexandrea Cabanela 1877. – 1881.). Uz vrsno majstorstvo u slikarskom radu Bukovac je bio i odliиan organizator љto je potvrdio, po dolasku u Zagreb (1894.), iniciranjem utemeljenja Druљtva hrvatskih umjetnika (1897.) i postavljanjem temelja tzv. "zagrebaиke љarene slikarske љkole", kao i organiziranjem brojnih izloћbi tadaљnje aktualne hrvatske umjetnosti u zemlji i inozemstvu (Beи, Venecija, Budimpeљta, Pariz itd.) na kojima je sudjelovao i kao suorganizator i kao izlagaи.

Na samom poиetku 20.st., sticajem nesretnih okolnosti Bukovac je otiљao u Prag (1902.) gdje je kao profesor na tamoљnjoj ALU radio sve do svoje smrti (1922.). Bio je to veliki gubitak za hrvatsku likovnu scenu i kulturno ozraиje opжenito. Bukovиevim odlaskom slijed dogaрaja u zagrebaиkom slikarskom miljeu poљao je drugim smjerom. Sreжom veze s domovinom i sa svojim uћim zaviиajem Bukovac nikada nije prekidao: slikarskim radom i djelom, naslikavљi brojne portrete svojih suvremenika- uglednih sudionika onodobnog hrvatskog druљtvenog i kulturnog ћivota, zatim sjajne krajolike, brojne aktove i mitoloљke scene kao i zamaљne kompozicije s nacionalno obojenim sadrћajima ("Gunduliжev san",Zagreb, Moderna Galerija, "Hrvatski narodni preporod", Zagreb,zastor u HNK , “Dubravka” /danas u Budimpeљti/ ,”Vile i satiri”, Dubrovnik, strop Kazaliљta Marina Drћiжa i sl.), pokrio je cijeli hrvatski nacionalni prostor potvrdivљi se kao slikar koji je "mogao i znao" naslikati sve, ali koji se, u ћelji kompenziranja nepostojeжe povijesne prakse i slikanja nekih "preskoиenih slika" u nacionalnoj umjetniиkoj povijesnici, svijesno i namjerno, umjesto avangardnoj umjetnosti s kraja 19.st. kojoj je za љkolovanja i boravka u Parizu bio suvremenik (impresionizmu npr.), (naћalost) priklonio tradicionalnoj struji likovne umjetnosti svoga doba (akademizmu, istina, oplemenjenom plenerom).

Bukovиev sudrug u zagrebaиkim danima i prijatelj Peljeљиanin Mato Celestin Medoviж, kao drugi pol ovog snaћnog i znaиajnog dvojca, zbog sveжeniиkog zvanja pa i po svom psiholoљko-karakternom habitusu bio je dosta suzdrћaniji od svog prodornog prijatelja. Medoviжevo slikarstvo intimnije je i lirskije, a nastup manje gromoglasan, pa iako je i on sudjelovao u postavljanju okvira zagrebaиkog slikarskog kruga na prijelazu stoljeжa, iako je i on portretirao brojne svoje suvremenike ("Portret starca", "Portret kap. Cibiliжa" i sl.) i naslikao nekoliko reprezentativnih povijesnih slika zapaћenog izriиaja i znaиenja ("Dolazak Hrvata na more", "Splitski sabor", "Zaruke Kralja Zvonimira" i "Krunjenje Ladislava Napuljskog" sve za veliku dvoranu Odjela za bogoљtovlje i nastavu, Zagreb, Opatiиka 10), te brojne crkvene slike i zapaћene ћanr prizore, njegov utjecaj na aktualna likovna zbivanja nije bio toliko snaћan kao Bukovиev. Moћda se jednim dijelom i zbog toga rano povukao u svoju rodnu Kunu (1907.), gdje je, ћiveжi u osami, naslikao vjerojatno najljepљe krajolike hrvatske moderne umjetnosti. Po svojim slikarskim domaљajima i poetskoj iskrenosti i uvjerljivosti Medoviж je uz Bukovca najmarkantnija liиnost u prvome naraљtaju slikara hrvatske Moderne, poglavito u onom njezinom segmentu koji je, uoиivљi vrijednosti zaviиajnog (u Medoviжevom sluиaju primorskog, peljeљkog) ambijenta, slikanje krajolika njegovao kao

samostalnu slikarsku vrstu љto je rezultiralo otvaranjem puta modernom hrvatskom pejsaћnom slikarstvu odnosno afirmacijom krajolika kao vrijednog i poћeljnog sadrћaja slikanja.

Krajem 19. i poиetkom 20.st. Dubrovnik je, osim u kulturnom i umjetniиkom, i u gospodarskom smislu sve viљe hvatato korak s modernim svijetom. U posljednjim desetljeжima 19.st. osnovana su иak tri parobrodarska druљtva (Dubrovaиka parobrodarska plovidba, 1880., Unione, 1890., i Napried, 1894.) koja su brzo napredovala i uz sudjelovanje u svjetskoj trgovini poиela uspostavljati stalne brodske putniиke linije s ostalim gradovima jadranskih obala. Na samom kraju stoljeжa izgraрen je prvi europski ureрen hotel (“Hotel Imperial”, 1897.), probijen put iza grada podno Minиete (1899.) a u gradske prostore uvedena elektriиna rasvjeta iz vlastite termoelektrane (1900.). Ubrzo zatim uspostavljen je uskotraиni ћeljezniиki promet sa Sarajevom i preko njega s cijelom Europom (1901.). Veж 1906. prikazane su u Bondinom kazaliљtu i prve kino predstave (prvo stalno gradsko kino Admiranda otvoreno je u Ulici izmaрu polaиa 1908.), a nije trebalo odveж dugo иekati ni na modernizaciju javnog gradskog prometa u okviru kojega je 1910. uveden prijevoz elektriиnim tramvajem. Neљto ranije,1898.osnovano je “Druљtvo za promicanje interesa Dubrovnika” (kasniji “Dub”) koje жe brinuti o poljepљavanju grada i okolice. Veж 1898. zalaganjem иlanova Druљtva ureрen je park Gradac, a 1904. napravljena kamena ograda na Brsaljama, ureрeni parkovi na Ilijinoj Glavici (Boљkoviжev park), u Pilama podno zidina i dr.

Sve je to svjedoиilo o visoko razvijenoj kulturi ћivljenja i sve boljim gospodarskim uvjetima opstojanja. Naћalost u kulturno-umjetniиkom ћivotu Grada ponovo je doљlo do manje recesije. Odlaskom Bukovca u Prag i povlaиenjem Medoviжa u rodnu Kunu likovni ћivot u Dubrovniku ponovo je vrijednosno posustao. Josip Laliж (Split, 1867. - Rim, 1953.), Marko Murat (Luka Љipanska, 1864. - Dubrovnik, 1944.), Atanasije Popoviж (Trebinje,1885. -Dubrovnik,1948.), Niko Miljan (Cavtat,1891.-Dubrovnik,1962.) i drugi, doduљe, formalno su popunili nastalu prazninu, ali ne i s kreativnim zamahom barem pribliћnim Bukovиevoj ili Medoviжevoj likovnoj uspjeљnosti. Trajalo je to kreativno zatiљje sve do poиetka dvadesetih kada je pojavom Ignjata Joba (Dubrovnik, 1895. - Zagreb, 1936.) i povratkom Marka Raљice (Dubrovnik, 1883. - Koloиep, 1963.) iz bijelog svijeta okrenuta nova kvalitetna stranica dubrovaиke moderne umjetnosti i ostvaren prikljuиak s aktualnim vrijednosno relevantnim kretanjima nacionalne pa i svjetske likovne umjetnosti.

Marko Raљica se љkolovao u Beиu (1903. – 1907.) gdje je kao sljedbenik "Hagenbunda" izlagao na brojnim izloћbama Beиke secesije. Svoj secesionistiиki svijetlom paletom obiljeћeni izriиaj nakon povratka u zaviиaj vrlo je brzo transformirao u soиno koloristiиko slikarstvo ekspresionistiиkog predznaka s naznakom otklona prema konstrukciji oblika ("Pejsaћ s dva bora", 1928., "Borovi", oko 1930., "Mrtvo more", 1935. svi u Dubrovniku, Umjetniиka galerija Dubrovnik).

Za razliku od staloћenog M.Raљice, uzburkali Ignjat Job nije imao mira niti u jednom od svojih kratkotrajnih i usputnih ћivotnih odrediљta. Zarana napustivљi Dubrovnik ћivot je proveo u seljakanju po Capriju, Zagrebu, Beogradu, srbijanskim planinskim vrletima (Kulina kraj Aleksinca), Splitu, Korиuli, Vodicama, Supetru na Braиu i dr., da bi svoju nesretnu ћivotnu parabolu tragiиno zavrљio preranom smrжu u bolnici u Zagrebu. Ali, иini se, љto je njegova nesreжa bivala dublja to je njegovo slikarstvo njedrilo znaиajnije domaљaje: danas Ignjata Joba vidimo gotovo kao mitskog slikara naљeg juћnog uzmorja ("Ribari na Capriju", 1921., "Vela Glavica I", 1933., "Turnanje vina", 1935., "Zalaz sunca", 1935. itd.) - uzdrhtalog emotivca koji je u poћaru samouniљtenja naslikao zasigurno najsnaћnije ekspresionistiиke slike hrvatske Moderne.

Jobova bujnost kao da je najavila pojavu иitavog niza dubrovaиkih slikara koji su se, vjerujuжi u boju i govor srca, okupili oko zajedniиke niti kolorizma, njedreжi , unutar korpusa hrvatske moderne i suvremene umjetnosti, slikarstvo nesputane boje i geste koje prepoznajemo kao dubrovaиku slikarsku posebnost.

Rijeи je o slikarima koji su se okupljali na domjencima kod likovnog kritiиara Koste Strajniжa (Kriћevci, 1887. - Dubrovnik, 1977., u Dubrovniku od 1928.) gdje su uz bogatu literaturu i neposredna likovna iskustva afirmiranih slikara onog vremena (P.Dobroviж, M.Konjoviж, I.Aralica, O.Postruћnik i dr.) sazrijevali gradeжi svoj umjetniиki svjetonazor na amalgamu francuskog fovistiиkog i ekspresionistiиkog slikarstva i elaboracijama kroиeanskih postulata utemeljenih na intuicijskoj raљиlambi svijeta.

Slikati ostraљжenom bojom i prepustiti se instinktima i emocijama znaиilo je slikarski ћivjeti na Parnasu. Pokazali su to i Gabro Rajиeviж (Dubrovnik, 1912. - Dubrovnik, 1943.) i Ivan Ettore (Dubrovnik, 1911. - Ljubljana, 1938.) i Boћidar Raљica (Ljubljana, 1912. - Zagreb, 1992.) - slikari prve generacije "dubrovaиkog koloristiиkog kruga", baљ kao i Ivo Dulиiж (Dubrovnik, 1916. - Zagreb, 1975.), Antun Masle (Oraљac, 1919. - Dubrovnik, 1967.g.) ili Рuro Pulitika (Bosanka, 1922.-Dubrovnik 2006.) koji su svojom slikarskom inteligencijom, ugrijanom maљtovitoљжu i antejskom i vezanoљжu za zaviиaj, svaki na svoj naиin i u svom vlastitom idiolektu, razne zaviиajne sadrћaje - krajolike, vedute, mrtve prirode, portrete prijatelja i poznanika i dr.- uspjeљno proиistili do simbola i pretoиili u zgusnuto i autentiиno slikarsko znakovlje hrvatske likovne umjetnosti druge polovice 20.st.

Rajиeviж je ekspresionistiиkom paletom slikao uglavnom portrete, Ettore ponajviљe zanjihane krajolike bez ljudi, B.Raљica krajolike ekspresivno pokrenute i ispunjene ljudskim figurama, Dulиiжa je privlaиilo slikanje i portreta i krajolika i mrtvih priroda, Masle je najviљe volio slikati prostoduљne i oporo pa i naivistiиki tretirane intimistiиke prizore iz neposrednog okruћenja u kojemu je obitavao, Pulitika pak amblematski saћete i koloristiиki guste krajolike i vedute…

Uz slikanje slika sa svakodnevnim sadrћajima Dulиiж je svoje slikarsko djelo uspjeљno nadogradio i monumentalnim sakralnim opusom («Posljednja veиera», Dubrovnik, mozaik u crkvi Sv. Mihajla, vitraji s prizorima «Simboli evanрelista», «Likovi Sv.Petra, Sv.Pavla, Sv.Жirila i Sv.Metoda», « Moжi Sv.Vlaha i relikvije iz Riznice dubrovaиke Prvostolnice», «Malo vijeжe dubrovaиke vlastele», »Procesija Sv;Vlaha»,» Dubrovnik pod zaљtitom Sv.Vlaha», Dubrovnik, u crkvi Sv.Vlaha,1970.-72.) koji je, vrijednosno na razini najznaиajnijih svjetskih domaљaja u toj grani umjetnosti, postao istinski "res comunis" hrvatskog kulturnog i civilizacijskog prostora pa i љire.

Uz navedene slikare, razradi koloristiиkih registara i propitkivanju intuitivnih impulsa i umjetnosti srca prikljuиila se joљ nekolicina dubrovaиkih umjetnika stasalih u иetvrtom i petom desetljeжu 20.st. ( J.Colonna, Dubrovnik, 1911.-Napulj 2001., J.Baica, Dubrovnik, 1923., I.Vojvodiж, Dubrovnik 1923. - Dubrovnik,1994. i dr.), a u poetskoj razigranosti i bujnoj slikarskoj maљtovitosti Josipa Љkerlja (Dubrovnik, 1941.) kao i u razlaganju motiva u transparentnu koloristiиku mrljastu preрu Josipa Trostmanna (Dubrovnik, 1938.). odjek tih pionirskih vremena ostraљжenog oranja boje i njihov kontinuitet u osuvremenjenoj inaиici vidljiv je i danas.

Meрu brojim slikarima koji u drugoj polovici 20.st. djeluju u Dubrovniku treba joљ spomenuti Branka Kovaиeviжa, Milovana Staniжa, Lukљu Peka, Nedu Kuzek Dubravku Loљiж i Slavena Tolja koji su, elaborirajuжi svoj umjetniиki iskaz u tragu aktualnih likovnih trendova – ekspresije, apstrakcije, objektnog slikarstva, konceptualne i perceptualne umjetnosti, usmjerili dubrovaиka slikarska nastojanja prema univerzalnosti u kojoj viљe nema mjesta za isticanje bilo kakvih zaviиajnih specifiиnosti niti posebnosti.

Pored njih i uz njih, tu je joљ i veliki broj umjetnika razliиitih generacija, poput Antuna Maraиiжa, Marojice Mitroviжa, Iris Lobaљ, Viktora Daldona i dr., koji vrlo љiroko tretirajuжi likovnu problematiku i prepliжuжi tradicijske, moderne, postmoderne i koceptualne odrednice, te koristeжi razliиite metijerske tehnike (fotografija, slikanje na platnu, kolaћiranje, preoblikovanje industrijski proizvedenih repromaterijala, koriљtenje papirne kaљe, uporaba gumenih soboslikarskih valjaka s razliиitim uzorcima i dr.) takoрer stvaraju likovni izriиaj sukladan aktualnim globalno afirmiranim likovnim trendovima.

Sliиno je i u kiparstvu samo s tom razlikom љto je u Dubrovniku kipara ipak mnogo manje nego li slikara, a mnogi od njih su ovdje nazoиili kao tek kratkotrajni gosti prolaznici. Meрu njima ima i znaиajnih pa i velikih imena poput Ivana Rendiжa koji je u bronci izveo spomenik Gjivu Franu Gunduliжu (1893.) na dubrovaиkoj trћnici - gradskoj zelenoj placi, a potom i kamenu иesmu s prizorom «Vile i satira» na Brsaljama (1897. – 1900.) ili pak joљ poznatijeg Ivana Meљtroviжa koji je u obliћnjem Cavtatu na grobnom breћuljku iznad mjesta podigao Mauzolej obitelji Raиiж (1920. – 1930.), a u Dubrovniku bio angaћiran na viљe poslova: nad unutraљnjim zapadnim ulazom u grad iskipario je kamenu statuu Sv. Vlaha (1936.g) i arhitektonski osmislio stubiљte kojim se iz grada penje prema vratima od Pila; za kapelicu Ville Banac (danas zgrada Umjetniиke galerije Dubrovnik) izradio je bronиanu skulpturu Sv. Franja (1939.); za obitelj Banac je izradio nekoliko portreta иlanova obitelji, a portretirao je i neke gradske uglednike (P.Иingrija npr.). Na Trgu Marina Drћiжa na Babinom Kuku kasnih osamdesetih god.20.st. postavljena je skulptura kojom je Meљtroviж ovjekovjeиio ovog slavnog dubrovaиkog renesansnog komediografa.

Spomeniиke plastike u javnim otvorenim prostorima u Dubrovniku ima malo. No zato je u muzejskim institucijama ima podosta. Osobito u Umjetniиkoj galeriji Dubrovnik, gdje se uz veliki broj skulptura raznih hrvatskih autora ( Koћariж, Ruћiж, Dћamonja, Vulas, K.Angeli-Radovani, Kantoci, K.Kovaиiж, Petriж, Michieli, Radauљ i dr.), иuva i иitav niz vrsnih kiparskih radova korиulanskih umjetnika Iva Lozice i Frana Krљiniжa koji su svojim vrhunskim kiparskim umijeжem proslavili ne samo rodni otok Korиulu veж su i hrvatsku likovnu umjetnost obogatili prilogom bez kojega se ona teљko moћe zamisliti.

U samom Dubrovniku, osim Ivana Mitroviжa (Dubrovnik, 1925. – 1994.) i Nikole Njiriжa (Ljubaи, 1921.- Zaton, 2004.), do pojave predstavnika najmlaрe generacije dubrovaиkih kipara koju predvodi darovita Iris Lobaљ, nije se pojavio niti jedan domaжi kipar. I Marijan Kockoviж (Zagreb, 1923. - Dubrovnik, 1991., i Ivo Jaљiж (Novo Selo, Braи, 1941.) i Josip Ivanoviж (Sarajevo, 1961.) u Dubrovnik su doљli kao veж formirani kipari. No to ne umanjuje njihov doprinos dubrovaиkom kiparskom iskustvu.

DUBROVAИKA OKOLICA

Desetak kilometara istoиno od Dubrovnika prostire se Ћupa Dubrovaиka, podruиje љljunиanih plaћa u razvedenom uzobalju i blagih plodnih osunиanih breћuljaka i brdskih padina proљaranih љumarcima i vodotocima. Ћupa je danas dubrovaиka servisna zona i poljodjeljski kraj s veжim mjestima Kupari (mjesto poznato po 800 godina trajanja proizvodnje crijepa - kupa), Srebreno, Mlini i Platu kojima su izgraрeni suvremeni turistiиki objekti. Plat je poznat i po podzemnim postrojenjima Hidroelektrane Dubrovnik.

Ћupa je veж u ranom srednjem vijeku bila dio љireg gradskog podruиja Dubrovnika, a u brojnim selima i zaseocima (Brgat, Postranje, Grbavac, Иelopeci, Mandaljena, Petraиa, Иibaиa, Makoљe, Braљina i dr.) joљ uvijek su razvidni ostaci bogate proљlosti: rimske iskopine (Spilan, Gradac), predromaniиke kapele, nekropole sa steиcima (Brgat), gotiиko-renesansni ljetnikovci dubrovaиke vlastele i sl.

Dalje prema Istoku, dvadesetak kilometara od Dubrovnika, nalaze se Konavle- Konavosko polje, poljodjeljski kraj koji se od podruиja Duboke Ljute, razdjelnice sa Ћupom, pruћa sve do Debelog brijega - granice s Crnom Gorom. Na juћnom-priobalnom i sjevernom-brdovitom rubu polja svio se veжi broj slikovitih sela meрu kojima se istiжu Жilipi u kojima je izgraрena Zraиna luka Dubrovnik, te Grudas obliћnjim izletiљtem Konavoski dvori i Pridvorje s Kneћevim dvorom (XV.st.) i franjevaиkim samostanom s klaustrom (XV.st.). U samostanskoj crkvi Sv.Vlaha, izrazitom primjeru kasnoantiиke arhitekture, иuva se drveno kasnogotiиko Raspelo – kriћ s otoka Dakse, rad Jurja Petroviжa iz sredine XV.st.. Uz obliћnju crkvu Sv.Srрa nalazi se nekoliko steжaka od kojih se istiиe onaj s reljefno izvedenim likom konjanika.

U hrvatskom Domovinskom ratu 1991-1995. Pridvorje je razruљeno, samostan spaljen a slike M.C.Medoviжa ukradene. Poslije rata selo i samostan su obnovljeni, jednako kao i cijelo konavosko podruиje koje je u ratu bilo temeljito opljaиkano, a sela i obiteljska imanja razruљena ili spaljena.

Pokraj sela Dunave,na 25 m visokoj nepristupaиnoj klisuri uzdiћu se ruљevine nekada moжne srednjovjekovne tvrрave-grada Soko. Ne zna se toиno kada je tvrрava izgraрena. Prvi put se u dokumentima spominje 1391., a zahumska vlasteoska obitelj Sankoviж ju je zajedno s dijelom Konavala poklonila Dubrovaиkoj Republici 1423., no prema rezultatima arheoloљkog istraћivanja zemljiљta uokolo tvrрave, njezino porijeklo vjerojatno seћe u ilirsko - rimska vremena. U tvrрavu je zbog njezinog strateљkog znaиenja Republika stalno ulagala, a danaљnji ostaci potvrрuju da je imala dva dijela – citadelu na vrhu stijene te viљe redova jakog kamenog 1,5 m debelog obrambenog ziрa u njezinu podnoћju, a u njezinom sklopu su bili izgraрeni i velika cisterna za vodu, skladiљte vina i hrane, stan kaљtelana, straћarnice, zgrada za vojnike i zgrada za smjeљtaj ћena i djece iz obliћnjih sela u sluиaju ratne opasnosti.

Tvrрava Soko se u dokumentima Republike zadnji put spominje 1672. Nakon pada Republike nikada viљe nije koriљtena u vojne svrhe, a u XIX. st. je u ruљevnom stanju i njezin se klesani kamen koristi za gradnju okolnih kuжa i drugih objekata.

Tragovi povijesnih vremena u Konavlima su razvidni i u postojanju brojnih pretpovijesnih gomila i gradina te srednjovjekovnih crkvica i nekropola na kojima se nalazi i veжi broj steжaka. Posebno znaиajna nekropola sa steиcima nalazi se pokraj sela Brotnjice, u konavoskim brdima, u sjeverozapadnom dijelu Konavala.

U selu Moиiжi nalazi se иatrnja iznad koje je u kamenu reljefno izveden spomen bogu Mitri иiji su kult u ove krajeve donijele rimske legije, a ispod Moиiжana putu koji su kroz konavosku «donju bandu» (juћni rub Konavoskog polja) Rimljani izgradili povezavљi Cavtat i Dalmaciju s Risniumom- Risnjem u bokokotorskom zaljevu (u danaљnjoj Crnoj Gori), na lokalitetu Mirine joљ se uvijek nalaze ostaci rimske ville rustice za je иije krovove crijep dovoрen иak iz akvilejskih prostora (na lokalitetu su pronaрeni dijelovi crijepa s oznakom Ti/beria/ Pa/nsiana/).

U Cavtatu je pronaрen joљ jedan Mitrej. Pronaљao ga je B.Bogiљiж na groblju Sv.Рurрa na Meиajcu, na ulazu u Cavtat, i ugradio u zid u prizemlju svoje kuжe na cavtatskoj rivi (prodavaonica novina i suvenira, tri kuжe zapadno od crkve Sv.Nikole) gdje se i danas nalazi.

Iznad Oboda,sela sjeverno od Cavtata,saиuvani su ostaci rimske ceste koja je vodila iz Epidauruma prema Travuniji i kroz Popovo polje dalje prema Dalmaciji, a koja je izgraрena za vrijeme znamenitog rimskog namjesnika Dolabelle.

Na zapadnom rubu Konavoskog polja, u istoиnom dijelu Ћupskog zaljeva, podignut je grad Cavtat, najveжe mjesto i luka istoиno od Dubrovnika i administrativno srediљte Konavala. Na mjestu danaљnjeg Cavtata veж je u ilirsko vrijeme ovdje postojalo naselje. Ono je kasnije preraslo u rimsku (a po nekima i grиku) koloniju Epidaurum, poruљenu 621. u najezdi Avara i Slavena. Izbjeglo stanovniљtvo opustoљenog Epidauruma sklonilo se na Lave/Laus – stijenu na kojoj se kasnije razvio Dubrovnik. U kasnijem vremenu grad je obnovljen i nazvan Civitas vetus. U srednjem vijeku Civitas vetus - Cavtat je u sastavu Konavoske ћupe i u vlasniљtvu humske vlastele. Kupnjom Konavala Dubrovaиka Republika je doљla u posjed i Cavtata koji je u njezinom sastavu ostao od 1426-1806. U tom razdoblju Cavtat je urbanistiиki ureрen i utvrрen zidinama, a mnoge vlastoeoske obitelji ovdje su uredile svoja ladanjske imanja. S vremenom gradiж je postao administrativno srediљte Konavala s razvijenim pomorstvom i trgovinom, a u XX.st. i sve razvijenijom turistiиkom djelatnoљжu.

Iz rimskih vremena ostali su samo skromni ostaci: ruљevine teatra, grobnice i ulomci stela te u konavoskom polju i tragovi negdaљnjeg akvedukta koji je iz rijeke Ljute na istoиnom kraju Konavoskog polja vodu dovodio do Cavtata.

Iz XV. i XVI.st ostalo je saиuvano nekoliko fragmenata obrambenih gradskih zidina, Kneћev dvor (sredina XVI.st., obnovljen 1958.) u kojemu je smjeљtena bogata knjiћnica i zbirka grafiиkih listova i drugih predmeta (inkunabule, crteћi, numizmatika, dokumenti, lapidarij) znamenitog Cavtaиanina, pravnika i etnografa svjetskog znaиenja Baltazara Bogiљiжa (1834-1908.), te franjevaиki samostan (1484., viљe puta obnavljan) u иijoj se crkvi иuvaju slika Bogorodice s djetetom (1494., dubrovaиka renesansna љkola), sjajni triptih s uprizorenjem Sv.Mihovila (1509.), rad poznatog dubrovaиkog renesansnog slikara Vicka Dobriиeviжevog Lovrina, te slika Cavtaиanina Vlaha Bukovca Gospa od Cavtata.

Na samom ulazu u Cavtat podignuta je crkva Sv.Nikole (XIV/XV.st., unutraљnjost barokizirana). U njoj se nalaze oltarna pala Bogorodica s djetetom i Sv. Nikola te Sv.Vlaho, rad klasicistiиkog slikara Carmeala Reggia i slike s likovima иetriju evanрelista, rad Vlaha Bukovca, a u Ћupnom dvoru izgraрenom uz crkvu smjeљtena je zloћba djela crkvene umjetnosti nastalih u razdoblju izmeрu XVI. i XX.st.

U blizini crkve Sv.Nikole, na samoj rivi, nalazi se spomenik Baltazaru Bogiљiжu (prva pol.XX.st.), rad Petra Pallaviccinija, kipara roрenog na otoku Korиuli.

Na breћuljku iznad Cavtata na groblju Sv.Roka podignut je monumentalni mauzolej brodovlasniиke i bankarske obitelji Raиiж kojega je izmeрu 1920. i 1923. izgradio poznati hrvatski kipar Ivan Meљtroviж.

U obnovljenoj rodnoj kuжi pznatog hrvatskog slikara Vlaha Bukovca (1855-1922.) smjeљten je muzej i izloћba slika slavnog slikara., a cavtat je rodni grad i poznatog hrvatskog politiиara Frana Supila, publicista, koji je zagovarao osnivanje federalne drћave juћnoslavenskih naroda u kojoj bi svi narodi imali jedanaka graрanska prava.

Juћno od Cavtata nalaze se dva manja nenastanjena otoka Mrkan i Bobara. Na Mrkanu su ostale saиuvane ruљevine predromaniиke crkvice S.Mihovila/Mihajla i benediktinskog samostana (spominje se prvi put 1218.) u kojemu je 1377. kao prva na svijetu bila uspostavljena karantena – stacionar za иetrdesetodnevno zadrћavanje putnika zbog provjere je li netko od njih zaraћen nekom od kuћnih bolesti. Karantena je na otoku djelovala do 1482.

Otok su, ranije, koncem XIII.st. napustili benediktinci (preselivљi se se na Lokrum), a dubrovaиka ga je vlast dala na upravljanje (od 1317/18 – 1377.), zajedno s Bobarom, trebinjskom biskupu kojemu su srpski kraljevi oteli prihode u trebinjskoj biskupiji.Pretpostavlja se da je na otoku bila podignuta i crkva S.Marka po mkojoj je otok i dobio ime.

Na otoku Bobari je prema pretpostavkama bio izgrрen benediktinski samostan posveжen Sv.Barbari, a i na obliћnjem stjenovitom otoиiжu ispred Cavtata Supetrupostojao je samostan (posveжen Sv.Petru) za koji se drћi da je kao i preostala dva pripadao

Osim povijesnom kulturnom baљtinom konavoski ћivalj se diиi i svojom folklornom i etnografskom baљtinom: obiteljskim kuжama s velikim salama/trpezarijama i imanjima zadruћnog tipa, starim kominatama (ognjiљtima/kuhinjama proљirenim za boravak obitelji u hladnim vremenima), te karakteristiиnom narodnom noљnjom u koju su u osnovu dinarskog porijekla utkani i elementi zapadnjaиkog (u ћenskoj noљnji) i istoиnjaиkog (u muљkoj noљnji) naиina odijevanja. Saиuvani su takoрer i brojni stari plesovi, napjevi, i tradicionalni obiиaji, a u posljednje vrijeme su obnavljeni uzgoj dudova svilaca i proizvodnja svile od koje se tkaju i vezu iznimno slikoviti vezovi i tkanine koji se onda koriste u izradi dijelova narodne noљnje, stolnjaka, marama i drugih uporabnih predmeta koji se iz Konavala mogu ponijeti i kao suveniri.

Lokalni gastronomski specijaliteti su menestra zelena (najmanje tri vrste suљenog mesa i tri razliиite vrste kupusa), kotonjata (slastica od dunja) i mantala (slatko izraрeno na bazi vinskog varenika ukuhana s љeжerom, mirodijama i bademima).

Juћni pomorski prilaz Dubrovniku dijelimiиno zatvara otok Lokrum(0,8 km²), ugodno izletiљte i omiljeno gradsko kupaliљte koje je zbog gustih borovih љuma i makije, nizova иempresa i drugog mediteranskog bilja, te kristalno иistog mora proglaљen parkom prirode. Na otoku je u XI. st.izgraрen benediktinski samostan koji je 1798. dogovorom izmeрu pape i Dubrovaиke Republike napuљten. Otok je 1859. kupio i samostanske zgrade u historicistiиkom stilu djelomiиno obnovio nadvojvoda Maksimilijan Habsburљki da bi ovdje, zajedno sa suprugom Љarlotom, u opuљtenosti arkadijskog ambijenta mogao uћivati u slobodi koju mu je strogi dvorski naиin ћivota oduzimao. Na otoku je jedno vrijeme boravio i nadvojvoda Rudolf koji je kasnije u Mayerlingu tragiиno skonиao ћivot, љto je zajedno s Maksimilijanovom pogibijom u Meksiku vjeљto upleteno u priиu o navodnoj kletvi koju su benediktinci na odlasku uputili buduжim vlasnicima otoka.

Za Lokrum je vezana joљ jedna legenda, ona o engleskom kralju Richardu Lavljeg Srca koji se, naљavљi se u velikoj oluji prilikom povratka iz Kriћarskog rata u Svetoj zemlji, zavjetovao da жe na mjestu gdje se spasi sagraditi crkvu posveжenu Bl.Djevici Mariji. Oluja ga je pribliћila Lokrumu i on se na otok uspio iskrcati i tako ћivot spasiti. Kako su u to doba na Lokrumu veж postojali benediktinska crkva i samostan posveжeni Bogorodici (XI.st.), dogovoreno je da жe se zavjetna crkva izgraditi u Dubrovniku, a da жe benediktinci s otoka imati pravo jednom godiљnje - na Boћiж - u njoj slaviti svetu misu. I zaista, sve do odlaska s otoka u gradskoj katedrali su samo lokrumski benediktinci na Boћiж slavili misu.

Na sjevernom vrhu otoka nakon osvajanja Dubrovnika Napoleonova je vojska izgradila tvrрavu, a kasnije su oko nje Austrijanci dodali joљ nekoliko zgrada. Danas se s vrha tvrрave pruћa lijepi panoramski pogled na Lokrum i nedaleki Dubrovnik.

Iz Dubrovnika se cestom prema zapadu moћe poжi kraжim putem - preko novog Mosta dr.Franje Tuрmana - ili neљto duћim putem koji vodi obalom Rijeke Dubrovaиke – Omble. Ovaj duћi put je atraktivniji jer su na obalama Rijeke u renesansnom i baroknom vremenu izgraрeni brojni ladanjski objekti – ljetnikovci, koji su svojom stopljenљжu s krajolikom i promiљljanjem postorne organizacije stambenog i gospodarskog prostora sjajan doprinos hrvatske graditeljske misli renesansnoj arhitekturi Europe.

Izgradnjom ceste uz obalu Rijeke Dubrovaиke gotovo svi ljetnikovci su odsjeиeni od rijeke, tako da danas moћemo samo nostalgiиno snatriti o negdaљnjoj sljubljenosti njihovih okuжnica s vodom koja nadiruжi iz podzemlja vrletne hridi u dnu dubokog zaljeva smjeљtenog u sjeverozapadnom zaleрu Srрa (5 km od Dubrovnika) иini љiroki vodotok na svom putu prema moru, no i ovako okljaљtreni, ljetnikovci nam pruћaju sliku idile koja ih je u vremenu njihova nastanka ispunjala ћivotom.

Podruиje Omble je u posjedu Dubrovnika veж u IX.st., no ladanjske kuжe/dvorce dubrovaиke su vlasteoske obitelji poиele graditi u XV. st. s posebnim razmahom u XVI.st., kada nastaju sjajni kompleksi poput ljetnikovaca obitelji Stay (XVI.st., obnovljen u XX.st., danas je u njemu Restauratorska radionica H.R.Z.-a) i Buniж (XVI.st., u gradnji sudjelovali braжa Andrijiжi) u Batahovini, Sorkoиeviж (XVI.st., obnovljen u XX.st. i prilagoрen turistiиko-ugostiteljskoj djelatnost; ljetnikovac se odlikuje monumentalnim baroknim stubiљtem koje se spuљta prema rijeci i raskoљnim vrtovima, te fresko dekoracijom unutraљnjosti dvorca, mitoloљke tematike iz druge polovice XVII.st. ) u Komolcu, Rastiж (XVI.st.) u Roћatu, Guиetiж-Lazareviж (XVI.st.) i Gozze-Vodnica (XVI.st.) u Mokoљici, te Bozdari (XVIII.st., gradnju vodio Marino Gropelli, autor crkve Sv.Vlaha u Dubrovniku; ljetnikovac se od ostalih izdvaja po sloћenom vrtnom sklopu s nimfejem) u Иajkoviжima.

Zapadno od Dubrovnika pruћa se Dubrovaиko primorje s priobalnim mjestima Malii Veliki Zaton, Oraљac, Trsteno, Brseиine, Slano i Doli, a obalni pojas zaklanja 13 elafitskih otoka

(Elafiti) meрu kojima su veжi otoci Daksa, Sv.Andrija, Koloиep, Lopud, Miљjan, Љipan i Jakljan.

Na proputovanju ovim podruиjem, poznatom po uzgoju maslina, ljekovitim i aromatiиnim travama te linрu- atraktivnom narodnom plesu-poskoиici, treba se zaustaviti i predahnuti u Trstenom, malom mjestu s velikim stablima-platanama , u kojemu se nalaze i razliиitim biljem bogati Arboretum, te ljetnikovac dubrovaиke vlasteoske obitelji Guиetiж. U ljetnikovcu, u иijem se vrtu nalazi i iznimna иesma s figuralnom kompozicijom Neptun i nimfe (1736.) nekoж su uћivali иlanovi obitelji druћeжi se s poznatim piscima, pjesnicima (poput Cvijete Zuzoriж i dr.) i umjetnicima, a Nikola Vitov Guиetiж je 1581., napisavљi Razgovor o ljepoti, poetski diskurs izmeрu svoje supruge i Cvijete Zuzoriж koji u tekstu prepriиava, smjestio ne bez razloga baљ u prelijepe perivoje trstenskog ljetnikovca.

Elafiti (po elaphos = jelen) su иaroban arhipelag saиinjen od 13 otoka meрu kojima se istiиu veжi i naseljeni otoci Koloиep, LopudiЉipan. Otoci Daksai Sv.Andrija, gdje je nekoж bio izgraрen benediktinski samostan (ondje je Mavro Vetranoviж, 1482-1576., dubrovaиki pjesnik, pisao spjev Remeta) nisu naseljeni, no na njima su izgraрeni svjetionici. Elafiti su bili naseljeni veж u pretpovijesti, a o njima piљe Plinije Stariji (I.st.) u svojoj knjizi Naturalis historia. U XI.st. potpali su pod vlast Dubrovnika. Na njima su izgraрene brojne predromaniиke crkvice, utvrрeni samostani i crkve te ljetnikovci (XV. i XVI.st.) u gotiиkom i renesansnom stilu, koji kao i profinjena humanizacija otoиkih krajolika ukazuju na tijesnu povezanost s Dubrovnikom i njegovom duhovnoљжu.

Osnovne gospodarske grane na otocima su maslinarstvo, ribolov i turizam.

Koloиep (2,35 km², 150 st.) je љumoviti otok na kojemu su saиuvane antiиke iskopine i nekoliko predromaniиkih crkvica meрu kojima se istiиu crkve Sv.Antuna Padovanskog i S.Nikole (obje iz IX.st.), te crkva Sv.Trojstva iz XII.st. U neљto mlaрoj crkvi, posveжenoj Sv.Antunu Opatu saиuvano je vrijedno kasnogotiиko slikarsko djelo - poliptih Bogorodica sa svecima (1434.), rad Ivana Ugrinoviжa, slikara koji je jedan od onih koji su zapoиeli stvarati krug koji жe dobiti naziv Dubrovaиka renesansna slikarska љkola.

U Donjem Иelu se nalazi ћupna crkva Velike Gospe (iz XIII-XV.st.), te ostaci zidova tvrрave izgraрena radi obrane od Turaka 1571.

Na Lopudu(4,63 km², 348 st.), grиkoj koloniji Delaphodiji, naрeni su ostaci nekoliko sela iz IX.st. kao i ruљevine predromaniиkih crkava iz IX.st. Profana arhitektura pokazuje elemente gotiиkog stila, a иesta su i utvrрena zdanja. Dominikanski samostan je izgraрen u XV.st., a utvrрeni franjevaиki samostan u XVI. st. Na vrhu brijega iznad mjesta podignuta je tvrрava koji su izgradili Љpanjolci 1511. Na otoku su takoрer bili podignuti i ljetnikovac dubrovaиkih knezova, te ljetnikovci dubrovaиkih patricija, danas uglavnom svi u ruљevnom stanju.

Na jugoistoиnoj obali otoka nalazi se pjeљиana plaћa Љunj, a pored nje crkvica Gospe od Љunja (XII.st.) u kojoj se иuva poliptih Bogorodica sa svecima (1452.), rad dubrovaиkog gotiиko-renesansnog slikara Mateja Junиiжa.

U XIX.st. u mjestu Lopud je ureрen neomaniristiиki park (arh.Mayneri), a u njegovoj blizini je izgraрen moderni Hotel Grand (1936.), djelo poznatog arhitekta Nikole Dobroviжa.

Otok Љipan (15,8 km², 480 st., mjesta Suрuraр, Pakljena, Љipanska Luka ) najveжi je otok u Elafitskom arhipelagu. Zbog brojnih renesansnih graрevina ovdje izgraрenih u XVI.st i humaniziranog krajolika protkanog vinogradima i brojnim maslinicima s pravom je nazvan renesansnim otokom. No povijesni tragovi koje ovdje zatiиemo mnogo su stariji. Osobito zanimljiva povijesna priиa je ona o pomorskom boju izmeрu Pompejeve i Cezarove flote koje su se navodno sukobile u uvali kod prolaza Harpoti (suиelice Љipanske Luke, mjesta na zapadnoj strani otoka) kroz kojega je Pompejevo brodovlje uspjelo neopaћeno umaknuti (zato Hrarpoti nose naziv i Porta pompeiana). Iz kasnijih vremena na otoku se nalaze crkvica iz VI.st.(u sredini otoka), te sakralni objekti iz XI.-XVI.st. i ostaci samostana iz XIII.st. (u Pakljenoj) u kojima se иuva vrijedno povijesno kulturno-umjetniиko blago (poliptih Kristofora Nikolina nadahnut jednim Tizianovim djelom, crkveno srebro, napuljske jaslice iz XVIII.st i dr.).

U renesansnom vremenu na otoku je izgraрeno иetrdesetak ljetnikovaca dubrovaиkih vlasteoskih obitelji meрu kojima se istiиu dvije palaиe s visokim kulama i viseжim vrtovima koje su izgradili braжa Skoиibuha, vlasnici brodogradiliљta u Suрurрu.

Na otoku je zanimljiv lokalitet i Renatovo, nazvan tako po vjerojatnom boravku na tom mjestu Renйa Anћuvinskog (1409-1480., Renй I.,vojvoda od Anjoua i Loraine, grof od Provanse, pjesnik poznat kao „posljednji trubadur“).

Jednako je povijesno vaћan, ako ne i vaћniji, lokalitet u blizini spomenute crkvice iz VI.st. Ovdje se uz crkvu nalazi ljetnikovac Lodovica Beccdellija (1501-1572.), slavnog humanista, Michelangelovog prijatelja, koji je jedno vrijeme bio dubrovaиki biskup.

Љetajuжi otokom svakako treba obiжi i utvrрenu crkvu S.Duha (1577.) koja je smjeљtena pored cestte koja Suрuraр povezuje sa Љipanskom Lukom.

Navedeni spomeniиki lokaliteti, blaga poloћenost srediљnje otoиke doline i slikoviti krajolici koji se prostiru cijelom duћinom otoka, od Suрurрa na istoиnoj do Љipanske Luke na zapadnoj strani otoka, pravi su mamac za posjet otoku i poduzimanje ugodne љetnje koja moћe zavrљiti i u nekom od otoиkih taverni u kojima se moћe uћivati u domaжim ribljim specijalitetima i kapljici crnog vina.

Zapadno od Elafita nalazi se Mljet (grиka Melite, 100 km², 930 st., veжa naselja Goveрari, Babino Polje i Korita), najjuћniji veliki hrvatski otok i mitsko staniљte lijepe nimfe Kalipso zbog koje je Odisej na neko vrijeme bio zaboravio i Penelopu i svoju Itaku. Uz Mljet su vezane i priиe o Agesilaju, ocu pjesnika Opijana (II.st.), autora Halieutike (pet pjevanja o umijeжu ribarenja), koji je u Polaиama izgradio monumentalnu palaиu, kao i ona o Sv.Pavlu koji je doћivio brodolom na puиini pored Mljeta i ovdje se iskrcao ћivot spasivљi.

Mljet se spominje u grиkim kronikama, no na otoku, osim u podmorju (amfore) helenskih tragova helenskih gradova nema. No zato ima ilirskih (gomile, gradine) i rimskih (monumentalna palaиa-villa rustica, u Polaиama, iz III.ili IV.st.), te srednjovjekovnih tragova jer je u X.st. otok u vlasti Neretvanske, a od XI.st. Zahumske kneћevine za vrijeme kojih je uћivao stanovitu administrativnu autonomiju. U posjed Dubrovaиke Republike doљao je u XIV.st. Preuzevљi otok Dubrovиani su reorganizirali benediktinsku zajednicu koja je na Mljetu svoje uporiљte svila 1151., i razvitak otoka usmjerili sukladno svojim potrebama.

U Babinom Polju nalaze se dvije romaniиke kapele, jedna posveжena Sv.Pankraciju, a druga Sv.Рurрu, te renesansna palaиa mljetskog kneza. U Proћuri je gotiиka crkva Sv.Trojstva (crkvu su izgradili benediktinci s Lokruma), u kojoj se иuva bronиano romaniиko Raspelo.

Benediktinci su na otoku u otoиkom Velikom jezeru, nakon љto su 1151. od Dese zahumskog kneza (on je zapravo dao zemlju redovnicima iz Apulije) dobili zemlju u zapadnom dijelu otoka, izgradili samostan Sv.Marije (XVI.st.), koji je viљe puta obnavljan, pa svoj danaљnji izgled duguje obnovi u doba renesanse. U sklopu samostana, meрutim, saиuvana je jednobrodna romaniиka crkva (proљirena u XVI.st.) s tri traveja i kupolom, u иijoj su gradnji razvidni utjecaji apulijske romanike.

Zapadni dio otoka (treжina povrљine otoka) 1960. je proglaљen Nacionalnim parkom.

Otok se odlikuje ekoloљki saиuvanim krajolikom, velikim pjeљжanim plaћama, te љumama makije i alepskog bora љto ga uz kristalno иisto more i obilje najkvalitetnije ribe иini izvrsnim mjestom za izlete i kraжi ili duћi odmor.

Na putu uzobaljem iz Dubrovaиkog Primorja pema zapadu, u mjestu Doli, cesta skreжe prema Peljeљcu, uskom brdovitom poluotoku dugom 65 km. иije strme juћne obronke po cijeli dan obasjava sunce pa su plodovi vinove loze zasaрene u ovdaљnjim vinogradima iznimne kvalitete, љto potvrрuju poznata crna vina dingaи, postup, plavac i dr.

Peljeљac je u pretpovijesti bio rano naseljen (spilja Gudnja u blizini Stona, brojne ilirske gomile i gradine, ilirsko svetiљte u spilji Nakovana u zapadnom dijelu poluotoka i dr.), a u VII. i VIII.st. naselili su ga Hrvati.

U posjed Dubrovaиke Republike doљao je 1333. kada ga je Republika kupila od zahumskih knezova i ondje, na uskoj prevlaci љto ga na istoиnom dijelu spaja s kopnom, utemeljila Ston i Mali Ston, gradove koji иine jedinstvenu fortifikacijsku cjelinu.

Vrhunac svog gospodarskog razvitka Peljeљac je doћivio u XIX.st. zahvaljujuжi snaћnom razvitku pomorskih djelatnosti. Iz poveжeg broja malih uzobalnih mjesta, od kojih svako ima svoju priиu i neku posebnost s kojom se diиi, treba izdvojiti Ston i Mali Ston, Orebiжe i Kunu.

Ston(581 st.) se razvio na mjestu Stagnuma, rimskog gradiжa koji je najvjerojatnije takoрer branio prilaze veж tada postojeжoj antiиkoj solani, i иija je parcelacija zemljiљta (ager) u stonskom polju na mjestima vidljiva i danas.

U okolici Stona nalazi se viљe ruљevina predromaniиkih crkvica, no jedna je ostala saиuvana u svojem izvornom obliku i sjaju. Rijeи je o predromaniиkoj crkvi Sv.Mihajla (IX.st.) podignutoj na vrhu brijega Gradac, na juћnoj strani polja, uz zidine antiиkog castruma, koja je zaslugom zahumskog kneza Mihajla, 1075. (tada je papa knezu darovao krunu) ukraљena romaniиkim freskama montekasinske benediktinske provenijencije vrlo visoke kvalitete. Od prvobitne reprezentativne cjeline danas su naћalost preostali saиuvani tek manji fragmenti.

Ston je planski izgraрen grad i jednako kao i obliћnji Mali Ston,rekli smo,podignut je radi smjeљtaja vojnih postrojbi koje su kontrolirale prolaze prema peljeљkim posjedima i naseljavanja radne snage koja je opsluћivala solanu. Vaћnost Stona, koji je po veliиini bio drugi grad Republike, najbolje pokazuje briћljivost planiranja gradske urbane strukture te arhitektonska vrsnoжa administrativnih zgrada izgraрenih u srediљtu grada (Kneћev dvor, kancelarija Republike, renesansna Biskupska palaиa…) a posebno moжne zidine koje Ston povezuju s Malim Stonom. Izgradnja dvaju gradova povezanih jedinstvenim zidinama bio je najveжi fortifikacijsko-urbanistiиki pothvat ondaљnje Europe.

Stonske zidine, duge 5,5 km, ojaиane su brojnim kulama i tvrрavama Veliki Kaљtio (1357., dograрivan u XV. i XVI.st.) i Podzvizd u Stonu, Bartolimija na vrhu brijega iznad Stona te gotiиka Koruna (XIV.st.) i renesansni Toljevac (1491.) u Malom Stonu. Luku u Malom Stonu brani i renesansni lukobran (1491.) Na gradnji zidina izmijenilo se mnogo voditelja gradnje a kronika je meрu ostalima zabiljeћila i imena domaжih majstora Mihaиa i ћupana Buniжa, zatim Talijana Onofrija iz Napulja i Bernardina iz Parme, Francuza Oliviera, Firentinca Michelozza te ponovo domaжih protomajstora Jurja Dalmatinca i Paskoja Miliиeviжa.

U srcu Stona izgraрen je romaniиko-gotiиki franjevaиki samostan Sv.Nikole s gotiиko-renesansnim klaustrom, u иijoj se crkvi nalazi poznato slikano Raspelo iz 1428., rad kasnogotiиkog hrvatskog slikara Blaћa Jurjeva Trogiranina.

Malostonski zaljev dugaиka je i plitka uvala pjeskovita dna u kojoj se, zbog mijeљanja morske vode sa slatkom vodom koja strujama dolazi iz rijeke Neretve, stvara obilje hrane pogodne za prehranu љkoljkaљa pa su ovdje podignuta brojna nasadiљta kamenica (ostrea aedulis) i dagnji (muљula), a prostor je zaљtiжen kao park prirode.

Od Stona i Malog Stona cesta se kroz vinorodne breћuljke pruћa prema Orebiжima i Vignju povezujuжi sva veжa mjesta na poluotoku: Prapratno, Ponikve, Putnikoviжe, Ћuljanu, Brijesta, Janjinu, Trstenik, Pijaviиino, Potomje, Kunu i dr.

Na jugozapadnoj strani Peljeљca, nasuprot gradu Korиuli, ispod Sv.Ilije (961 m) smjestili su seOrebiжi (1189 st.), kolijevka pomorskih kapetana i administrativno srediљte zapadnog dijela poluotoka. U Orebiжima je veж u XVI.st. bilo razavijeno pomorstvo, a peljeљki jedrenjaci su sudjelovali u tgovaиkim poslovima ploveжi morima od Otomanskog carstva na istoku Mediterana do sjevernoeuropskih zemalja na Atlantiku. Godine 1865. (djelovalo do 1889.) u Orebiжima je utemeljeno Peljeљko pomorsko druљtvo koje je na vrhuncu svoje snage imalo иak 33 prekooceanska jedrenjaka (21300 BRT, 550 pomoraca, 72 kapetana i poruиnika). Pomorska trgovaиka djelatnost donosila je ljudima ovog kraja veliku novиanu zaradu o иemu svjedoиi znaиajan broj reprezentativnih kuжa podignutih u velikim vrtovima i perivojima koje su peljeљke kapetanske obitelji izgradili u Orebiжima, Vignju, Loviљtu i drugim peljeљkim mjestima.

Pomorsku povijest peljeљkog kraja moguжe je sagledati u Pomorskom muzeju (osnovanom 1957.) smjeљtenom u zgradi na rivi u Orebiжima.

Iznad Orebiжa, na visokom obronku Sv.Ilije zvanom Podgorje, izgraрeni su franjevaиki samostan Gospe od Anрela (1470.),odakle se joљ uvijek zvonima pozdravlja brodove koji prolaze Pejeљkim kanalom i orebiиko gradsko groblje, na kojemu je takoрer razvidna gospodarska moж kraja - neke grobne spomenike isklesali su poznati hrvatski kipari (neogotiиka kapela obitelji Luketa, romantiиno-simboliиka kiparska dekoracija kapele obitelji Mimbeli, rad Ivana Rendiжa i dr.).

U crkvi samostana Gospe od Anрela, u kojoj je u gotiиkom stilu svodove izradio dubrovaиki graditelj Mihoи Radiљiж, иuva se veжi broj zavjetnih slika peljeљkih pomoraca (Ex voto) i nekoliko iznimnih umjetniиkih djela meрu kojima posebno mjesto zauzimaju ekspresivno kasnogotiиko drveno Raspelo (1458., Juraj Petroviж), zatim sjajni mramorni reljef Bogorodice s djetetom (15.st., Nikola Firentinac), renesasni reljef Bogorodice s djetetom, dio negdaљnjeg zabata ulaznog portala u crkvu (T.Fiamberti), te dio slika na glavnom oltaru koje se pripisuju mletaиkom krugu (XVII.st., Francesco Maffei?).

Preko puta Orebiжa, istoиni je kraj otoka Korиule (grиka Korkira Nigra, 276 km², 17 038 st., vaћnija mjesta Lumbarda, Korиula, Smokvica, BlatoiVela Luka) koja se svom svojom duћinom pruћa prema zapadu, zatvarajuжi Peljeљki kanal s juћne strane. Otoиka obala je razvedena nizom uvala, zaljeva i otoиiжa, a ugodnu pitomost konfiguracije zemljiљta dopunja bujno zelenilo crnogorice, makije i raznih cvijetnica te aromatiиnog bilja kojim otoиke padine i ravnice iznimno obiluju. Osnovne gospodarske grane na otoku su vinogradarstvo, maslinarstvo, uzgoj naranaиa, smokava i badema, brodogradnja, klesarstvo i turizam.

Korиula je bila nastanjena veж u ranom neolitiku (vidi Vela Spilja), a nakon grиke kolonizacije u IV.st.pr. Krista, osvojili su je Rimljani i u svom posjedu drћali do propasti carstva. U VII.st podpala je pod vlast hrvatskih vladara, od 1000. do 1420. prolazi kroz ruke raznih gospodara, a od 1420.-1797. u vlasti je Venecije koja je ovdje, izgradnjom utvrрenog grada Korиule, uspostavila snaћno vojno uporiљte. Nakon pada Venecije Korиulom vladaju Francuzi, Englezi i Austrijanci, a nakon 1918. slijedi sudbinu ostalih hrvatskih krajeva.

Neolitski ћivalj je svoju ranu nastambu organizirao u Veloj spilji (u Veloj Luci) na zapadnom kraju otoka. Arheoloљkim istraћivanjima ovdje su pronaрeni mnogi povijesni slojevi meрu kojima se mogu izdvojiti: ukopni ostaci dviju osoba iz oko 6150. pr. Krista, keramiиki ulomci iz 5500-4500.pr. Krista koji su po svojim karakteristikama svrstani u posebnu neolitiиku kulturu nazvanu velaluиka kultura, ulomci impresso keramike i dr.

Artefakti pronaрeni u iskopavanjima u Veloj spilji mogu se vidjeti u lokalnom muzeju u velaluиkom Domu kulture.

U IV.st.pr.Krista na Korиulu su se doselili Grci. Ovaj put naselje je izgraрeno na istoиnom kraju otoka, u Lumbardskom polju, danaљnjem vinorodnom podruиju poznatom po sorti vinove loze od koje se pravi иuveno vino grk. O tome svjedoиi Lumbardska psefizma (III.st.pr.Krista), kamena ploиa s ispisanim podacima o momиadi koja je pristigla na otok i o gradnji naselja.

U blizini Lumbarde, na malenom poluotoku isturenom u Peljeљkom kanalu, sagraрen je grad Korиula (3232 st.). Mjesto izgradnje pomno je odabrano jer poluotoиiж strateљki kontrolira morski prolaz izmeрu otoka i poluotoka Peljeљca. Grad je izgraрen u XIII.st., a gradske ulice su postavljene u meрuodnos sliиan ribljem kosturu. Glavna ulica se pruћa hrptom poluotoka i poloћena je u osi sjever-jug, a uske boиne ulice se prema njoj penju s obodnih toиaka poluotoka, visinsku razliku svladavajuжi stepenicama. Grad je u XIV.st. utvrрen visokim zidinama, saиuvanima samo djelomiиno (juћne zidine, kule Kanaveliж i Zakerjan, XV.st. i dr.). Gradske palaиe i zgrade su iz XV.-XVII.st., a gradili su ih otoиki arhitekti i graditelji iz Dubrovnika u vrsnoj zanatskoj i stilskoj maniri onoga vremena. Kamen za gradnju gradskih zdanja vaрen je iz lokalnih kamenoloma u kojima je bila razvijena i visoko kvalitetna klesarska djelatnost. Jedno od takvih gradskih zdanja je mala kuжa u blizini katedrale u kojoj se navodno rodio Marko Polo (roр. 1254. na Korиuli) poznati putnik Kinom i dalekoistoиnim azijskim prostorima te pomorac koji je, po tradiciji, 1298. sudjelovao u pomorskoj bitki ispred Korиule u kojoj je, nakon pobjede Рenovljana nad Mleиanima, postao рenoveљki zarobljenik. U zatvoru je napisao poznatu knjigu Milijun

.

Glavni kopneni ulaz u grad otvoren je u juћnim gradskim bedemima, a prilazi mu se visokim kamenim stepeniљtem izgraрenim u XIX.st. S unutraљnje strane ulaza nalazi se maleni slikoviti trg na kojemu su podignuti renesansna zgrada Gradske vjeжnice, te stup gradskog љtandarca. Na juћnoj strani trga prislonjen na tvrрavu Revelin (XIV.st.) podignut je slavoluk (1650.) u иast mletaиkog generala Leonarda Foscola, pobjednika nad Turcima u Kandijskiom ratu. Nasuprot zgradi Gradske vijeжnice izgraрena je crkva Sv.Mihovila (XV.-XVIII.st.) u kojoj se nalazi slika baroknog venecijanskog slikara Francesca Maggiota.

U glavnoj ulici, pri njezinoj sredini, izgraрena je monumentalna katedrala Sv.Marka (XIII st). Katedrala je romaniиka trobrodna bazilika apulijskog tipa s gotiиko-renesansnim ukrasima izvedenima u kasnijim preureрenjima zdanja. Na poиetku XV.st. kipar gotiиke provenijencije Bonino iz Milana doradio je romaniиki portal (1412.) prvostolnice, a pri kraju istog stoljeжa na nastavku radova na katedrali angaћiran je domaжi majstor Korиulanin Marko Andrijiж koji je 1481. dovrљio zvonik (na zvoniku, do visine II. kata izgraрenom prije crkve, izveo je i kiparski vrsno dekorirao balustradu, osmerostranu - rebrima ojaиanu - kupolu izdignutu nad visokim stupovima povezanima lukovima te elegantnu lanternu), a 1486. izradio gotiиko-renesansni ciborij i svetiљte crkve. Oltarna pala na glavnom oltaru s uprizorenjem Sv.Marka, S.Jeronima i Sv.Bartolomeja (oko 1550.), rad je znamenitog venecijanskog slikara Jacopa Tintoretta.

Sakristija katedrale izgraрena je 1475 , a kapela Sv.Roka, smjeљtena uz sjeverni zid crkve i zvonika, izgraрena je izmeрu 1521. i 1571.. U katedrali se иuvaju vrijedne umjetnine (italo-kretska ikona Gospe od otoka, XIII./XIV.st. sa srebrnim gotiиko-renesansnim okovom, zavjetno oruћje iz XV./XVI.st., diptih Navjeљtenje, rad Jacopa Tintoretta ili njegove radionice iz XVI.st., srebrni sarkofag-Moжnik Sv. Todora muжenika iz XVIII.st., te bronиan kip Uskrslog Krista, rad Korиulanina Frana Krљiniжa i pozlaжeni bronиani kip Sv.Vlaha, rad Ivana Meљtroviжa i dr).

Sve navedeno korиulansku katedralu иini pravim arhitektonskim biserom i umjetniиkom riznicom koju svakako treba vidjeti. Zaokruћenju dojma kojega na posjetitelja ostavlja posjeta katedrali pridonjet жe zasigurno i bogate zbirke umjetniиkih radova raznih vrsta izloћene u obliћnjem Biskupskom dvoru, Gradskom muzeju, Kapeli Sv. Roka (polikromirani i pozlaжeni drveni kipovi Sv.Roka, Sv.Kuzme i Sv.Damjana iz 1575, djelo korиulanskog drvorezbara Franja Иuжiжa), te u crkvi Svih Svetih, u kojoj se иuvaju Poliptih (1438-1439.), rad Blaћa Jurjeva Trogiranina, rezbareno i oslikano bizantinsko Raspelo (XV.st.), ciborij (poи.XVI.st.), te oslikani kasetirani strop (XVII.st.) rad bokokotorskog baroknog slikara Tripa Kokolje.

U gradu Korиuli njeguje se tradicija plesanja simboliиnog bojnog plesa Moreљke, udomaжenog, иini se, nakon turske opsade grada 1571., a izvedbu plesa moguжe jer vidjeti u nekom od nastupa domaжe folklorne druћine.

Put iz Korиule prema Blatu vodi pored ili kroz mala mjesta Ћrnovo, Pupnat, Иaru i Smokvicu, poznata po slikovitom љumovitom krajoliku i pripadajuжim im uzobalnim uvalama (Pupnatska luka, Brna, Priћba, Grљжica, Prigradica i dr.) s privlaиnom turistiиko-ugostiteljskom ponudom, ali joљ viљe po lokalnim maslinicima i uljarama te vinogradima i vinarijama u kojima se proizvode nadaleko poznato maslinovo ulje i bijelo vino poљip.

Blato(oko 4000 st.) je najveжe mjesto ne samo meрu spomenutim naseljima nego i na cijelom otoku, i opжinsko je srediљte. Srce mjesta je veliki kamenom poploиani trg Plokata s baroknom kamenom loћom (1700., klesar Spaso Foretiж) i trobrodnom ћupnom crkvom Svih Svetih (na oltaru crkve nalazi se slika Svi Sveti, 1540., rad venecijanskog slikara Girolama da Santacrocea), proљirenu u XVII.st.(korиulanski graditelji iklesari Ivan Bono, Antun Ismaeli i Kristo Pavloviж) kojoj je u XVIII.st. prigraрena kapela Sv.Vicence muиenice (majstor Petar Bruttapelle), иiji je blagdan 28.travnja ujedno i dan opжine Blato. U kapeli ukraљenoj raskoљnim baroknim oltarom иuva se sarkofag-Moжnik Sv.Vicence, koji se otvara samo jednom u 50 godina iako se svake godine na blagdan svetice upriliиuje velika crkvena procesija koja obilazi cijelo mjesto. Tom prigodom na Plokati se upriliиuje i poznati maиevalaиki ples Kumpanija, a izvodi ga Viteљko druљtvo Kumpanija koje uz reиenu viteљku igru njeguje i folklor, pjemu i dr.

Uz Kumpaniju u Blatu djeluje i kulturno-umjetniиko druљtvo Petar Milat koje uz folklor njeguje i klapsku pjesmu, puhaиku glazbu i dr.

Osim navedenih sadrћaja u Blatu i njegovoj okolici joљ se nalaze ostaci rimskog imanja Junianum, predromaniиko-romaniиka crkva Sv.Kuzme i Damjana u Zablaжu(XII.st,s kasnijim gotiиkim svodom), te romaniиko-gotiиke crkve Sv.Kriћa na groblju (XIV.st.), Sv.Jeronima (XIV.st.) Sv.Marije u polju (1338.), Sv.Martina u Maloj Krtinji (1346.) i Sv.Mihovila u Dugom Podu (1346.), kao i veжi broj starih puиkih kuжa s poploиanim dvoriљtima, odrinama i gospodarskim zgradama, meрu kojima je i nekoliko baroknih ladanjskih kuжa korиulanskih plemiжa. Osobito atraktivno zdanje je renesansno-barokni ljetnikovac kaљtel Arneri (XVIII.st.) u kojemu je smjeљten zaviиajni muzej.

Juћno od otoka Korиule smjestio se otok Lastovo (antiиka Ladesta, 46,9 km²,1205 st., najviљivrh Hum 417 m, vaћnija naselja Lastovo i Ubli) zajedno sa svojim arhipelagom (viљe od 46 otoиiжa i grebena). Otok je poљumljen gustom makijom i љumama alepskog bora, a reljef mu иine brojni breћuljci i plodne kraљke udoline pogodne za uzgoj masline, vinove loze i raznoga voжa i povrжa. More oko Lastova je poznato po najrazliиitijoj i najguљжoj podvodnoj flori i fauni na Jadranu. U dubinama oko otoka nekoж su se vadili koralji. Danas je lastovsko podmorsko podruиje zaљtiжeno, a podvodni ribolov zabranjen.

Zbog strateљkog poloћaja koji mu je omoguжavao nadziranje plovnih putova jadranskom puиinom i Lastovskim kanalom, morskim prolazom izmeрu Lastova i otoka Korиule, otok Lastovo je bio nastanjen veж u kasnom neolitiku. O tome svjedoиe ulomci ranobronиanodobne keramike iz spilja Raиa i Pozalica, te brojne prapovijesne gomile smjeљtene na pogodnim bregovima i prijevojima. U najveжoj lastovskoj luci Ubliosnovano je antiиko naselje (najkasnije u Augustovo vrijeme) od kojeg su ostali saиuvani temelji sklopa zgrada. U ranokrљжansko vrijeme (jednobrodna crkva iz V-VI.st, mozaik s prikazom dupina, reljef s kriћem smjeљtenim izmeрu dva janca, ostaci ranosrednjovjekovne crkvice Sv.Petra podignute u svetiљtu ranije antiиke crkve itd.) i kasnije otok su nastavali Iliri (Neretljani) иije su naselje 998. razorili Mleиani. Naselje (na mjestu danaљnjeg Lastova) je obnovljeno u srediљnjem dijelu otoka u XI.st.

U srednjem vijeku na otoku je izgraрeno viљe manjih crkava (Sv.Luka, XI.st., smjeљten na pola puta izmeрu Ubla i Lastova, Sv.Juraj, XI.st., na otoиiжu Prijeљtapu, trobrodna crkvica pored ostataka rimskih nastambi na otoиiжu Suљcu, Sv.Жibrijan, XIV.st., u Skrivenoj Luci, Sv.Mihovil, XIV.st., u istoimenoj luci, Sv.Juraj, XV.st., na Humu i dr.

Na poиetku XII.st. kao sastavni dio hrvatskog podruиja otok je pripao hrvatsko-ugarskoj uniji, ali je veж od sredine XIII.st. u vlasti Dubrovnika (od 1252-1808.). Tada je donesen Statut (1310.) kojim je otoku osigurana izvjesna autonomija, no oиigledno ne i dovoljna, jer je u razdoblju od 1602.-1606. podignuta buna, a dubrovaиki knez protjeran i vlast nad otokom ponuрena Mleиanima. Dubrovaиka Republika je povjerenje iznova zadobila tek nakon dugih i muиnih pregovora, ali da bi se osigurala u sluиaju eventualnih novih pobuna razruљila je tvrрavu Kaљtio (XV-XVI.st.) podignutu na Glavici, brijegu iznad mjesta Lastova. Nakon pada Dubrovaиke Republike otok je doљao u posjed Francuza koji su 1808/9. na mjestu poruљene lastovske tvrрave na Glavici izgradili иvrsti toranj, a sustav utvrda podignut oko mjesta ojaиali s tri utvrde i dvije baterije. Nakon pada Napoleone i Beиkog kongresa Lastovo je od 1815.-1920. je pod vlaљжu Austrije, a od 1920 –1943. pripadao je Italiji nakon иega je postao dio Hrvatske.

U mjestu Lastovukoje se amfiteatralno prislonilo uz osojnu padinu brijega u unutraљnjosti jugoistoиnog dijela otoka, na glavnom trgu je podignuta gotiиka crkva Sv.Kuzme i Damjana. Crkva je trobrodna, s tim da je srediљnji brod iz sredine XV.st. (majstor Radosan), a poboиni brodovi su pridodati u XVI. i XVII.st.kada je dovrљeno i trodijelno proиelje. Neogotiиki zvonik je iz 1942. U crkvi se istiиu dva kamena poluciborija iz XVI.st., dvojna Gospina ikona, rad dubrovaиke slikarske љkole s kraja XV.st., oltarna slika G.Lanfranca (1632/33.), te srebrni kaleћi i ophodni kriћevi iz XVI.st.

Manja crkva na samom ulazu u mjesto posveжena je dubrovaиkom parcu Sv.Vlahu, a usred groblja podignuta je crkva Sv.Marije od polja, za иiji jer oltar poznati Lastovac, иuveni tiskar inkunabula i pisac Dobriж Dobriжeviж (Boninus de Boninis, 1454-1528, roрen na Lastovu, djelovao u Mlecima; ostalo saиuvano oko 50 njegovih izdanja), od venecijanskog majstora Francesca Bissola naruиio palu s prizorom Svetog razgovora (1516.), na kojoj je izveden i njegov portret.

U zapadnom dijelu Dubrovaиko neretvanske ћupanije, nakon prolaska Neuma (granice s BiH) i silaska s brdovitog uzobalnog pojasa (mjesta Neum-Klek, Komarna, Rava…) u dolinu delte rijeke Neretve, uz rijeku je niklo nekoliko manjih naselja meрu kojima se istiиu Ploиe, Opuzen i Metkoviж.

Ploиe (6332 st.), gradiж na zapadnom rubu delte (196 km²) rijeke Neretve, najveжa je luka (nastala 1937.) u juћnoj Hrvatskoj. Zbog svog zemljopisnog poloћaja Luka Ploиe je luka meрunarodnog znaиaja, jer se najveжi dio poslova ovdje posreduje za gospodarske tvrtke iz Bosne i Hercegovine i zemalja srednje Europe.

U blizini Ploиa nalazi se 6 Baжinskih jezera, modrozelene boje i okruћenih bujnim raslinjem, u иijim se bazenima love cipli koji podzemnim kanalima dolaze iz mora.

Dalje prema Dubrovniku nalazi se Opuzen, utemeljen u XVII st. unutar utvrde Fort Opus koju su izgradili Mleиani kao presudno obrambeno uporiљte u delti Neretve. Od starih utvrda ovdje su preostale joљ uvijek saиuvane dvije kule – tvrрava Brљtanik, smjeљtena istoиno od grada, negdaљnje tursko trgoviљte robova i Kula Norinska, smjeљtena na sjevernoj strani grada, koju su izgradili Turci oko 1500. godine.

.

Metkoviж (12 000 st.) se rastegao na obalama Neretve, na istoиnoj strani delte. Ovdje su glavne gospodarske grane poljodjelstvo i prehrambena industrija, a najznaиajniji kulturni sadrћaj u gradu je ornitoloљka muzejska zbirka, u kojoj se mogu gotovo sve vrste ptica koje povremeno ili stalno obitavaju u dolini Neretve.

U Metkoviжu je mjesto starta veж tradicionalnog Maratona neretvanskih laрara koji svake godine okupi veliki broj sudionika i gledalaca.

Gastronomski specijaliteti kraja su brodet od jegulja i ћabljih krakova, te ћablji krakovi i jegulje na ћaru.

U malom mjestu Vid, smjeљtenom desetak kilometara sjeverno od Metkoviжa i izgraрenom na ruљevinama antiиke /rimske Narone, u novije je vrijeme otkriven i arheoloљki istraћen svjetski znaиajan nalaz iz rimskog razdoblja. Rijeи je je Augusteumu (I.st.), hramu posveжenom caru Augustu, prvom rimskom imperatoru koji je funkciji cara/imperatora – svjetovnog vladara pridodao i funkciju pontifexa maximusa- vrhovnog vjerskog poglavara (objedinivљi drћavnu i religijsku vlast u istoj osobi). Iznad hrama, pronaрenog u srediљtu Vida, izgraрena je moderna zgrada muzeja (Muzej Narone, otvoren 2007.) u kojemu je izloћeno 16 mramornih statua isklesanih u prirodnoj veliиini, a koje prikazuju pojedine иlanove carskih obitelji Augusta i Vespazijana. Osim izloћenih kipova u muzeju se moћe vidjeti i izvorni podni mozaik iz cele – svetiљta hrama (ostavljen in situ) , a u arheoloљkom odjeljku izloћen je veжi broj arhitektonskih, kiparskih, keramiиkih i staklenih predmeta i ulomaka pronaрenih na lokalitetu rimske Narone.