Pad Dubrovaиke Republike – opadanje kulturoloљkog potencijala grada
Utihnuжu lokalnih likovno-umjetniиkih proplamsaja od kraja 17.st.dalje, dobrim dijelom su pridonijele i velike katastrofe koje su pogodile grad: razarajuжi potres 1667. a jednako tako, ako ne i mnogo viљe, i propast Dubrovaиke Republike koja je svoj bijeli stijeg Slobode/Libertas 1808. bila prisiljena saviti i zamijeniti okupatorskim zastavama, najprije francuskih trupa predvoрenih Napoleonovim marљalom Marmontom, a zatim i Austro-Ugarske Monarhije.
Godine neslobode, od 1808.-1815. pod francuskom upravom, a od 1815. – 1918. pod austro-ugarskom carskom krunom, u dubrovaиkom druљtvenom i kulturnom ozraиju ostavile su dubok i negativan trag.
Pod tuрinskom vlaљжu druљtveno-politiиko znaиenje Dubrovnika se ugasilo i od uvaћenog politiиki, gospodarski i kulturno razvijenog i samosvjesnog subjekta, Grad je, takoreжi preko noжi, bio marginaliziran u beznaиajno provincijsko srediљte izgubljeno na rubu civilizirane Europe.
U politiиkoj igri velikih sila, naime, za slobodarske ideje malog Grada-drћave, prometno i gospodarski izoliranog na podruиju bez osobitog geostrateљkog znaиenja, k tomu joљ i vojno nejakog i u financijskom smislu sve nemoжnijeg, nije bilo mjesta, pa je Dubrovnik, sudbinom slabijeg, bio prisiljen ugasiti svoju slobodarsku repaticu kao i sve druge institucije koje je ona podrazumijevala ili su iz nje proizlazile.
Sreжom, u likovnoj umjetnosti razdoblje od sredine 18. do sredine 19.st. ipak nije bilo baљ sasvim izgubljeno vrijeme. Neљto zbog toga љto je u nedostatku domaжih umjetnika prazninu popunio pokoji slikar doљljak, ali ponajviљe stoga љto su se u prvoj polovici 19.st. uspjeљno afirmirali odnosi i teћnje koji su rezultirali znaиajnim likovnim uzletima u drugoj polovici stoljeжa oћivotvorenim pojavom vrsnih slikara Vlaha Bukovca i M.C.Medoviжa.
Do pojave ovog kreativnog dvojca, stjegonoљa lokalnih slikarskih nastojanja bio je talijanski slikar Carmelo Reggio (iz Palerma) koji je, klasicist po stilskom opredjeljenju, u Dubrovniku djelovao od oko 1800. do 1819. slikajuжi oltarne pale i druge slike za dubrovaиke crkve ("Sv. Josip Kalasancije meрu djecom i Bl. Dj. Marijom", za sjemeniљte u Dubrovniku, "Sv. Nikola" za istoimenu crkvu u Cavtatu i sl.) te brojne portrete dubrovaиke gospode tog vremena (Portret "Luke Stullija", skupni portret "Obitelji Androviж", portret "Konzula Miha Milkoviжa" i dr.). Reggio je neprijeporno posjedovao vjeљtinu i kreativni zamah koji nisu bili zanemarivi, ali koji su u dobroj mjeri bili podreрeni zahtjevu naruиitelja kao i stilskim i ideoloљkim sustegnutostima koje mu je njegova sveжeniиka pozicija
uvjetovala.
Osim Carmela Reggia okvire prosjeиnosti nadrastao je i domaжi slikar Rafo Martini koji se kao stipendist Dubrovaиke Republike љkolovao u Rimu, kod Mengsova sljedbenika Antona Marona, i po povratku u Dubrovnik (1795.) od 1808.-1821. djelovao kao nastavnik crtanja u dubrovaиkom liceju. Od 1821. - 1839. Martini je boravio u Splitu, odnosno u Solinu gdje je bio imenovan podinspektorom solinskih iskopina pri tek osnovanome Arheoloљkom muzeju.
No, ni C.Reggio ni R.Martini nisu u biti bili slikari znaиajnijeg formata, ili barem to nisu bili u onoj mjeri kojom mjerimo umjetniиke domaљaje Nikole Boћidareviжa, Mihajla Hamziжa, Vicka Lovrina, Gaetana Garcie i drugih slikara Renesanse i Baroka иija su se djela mogla naжi u dubrovaиkim prostorima.
Meрutim veж i samo ostvarenje kontinuiteta u vremenu skuиenih duhovnih prilika i politiиkog i gospodarskog posustajanja Grada znaиilo je mnogo. Bio je to dokaz prikrivene vitalnosti i vjere u kulturu kao medij izbavljenja i stvaranja autohtonih vrijednosti jer su se baљ u razdoblju klasicizma, rastom i afirmacijom nacionalnih teћnji kao i okretanjem druљtvenih vizura prema preporoditeljskim intencijama, postavili snaћni temelji umjetniиkim dogaрanjima koja su uslijedila u drugoj polovici 19. st.